Akcija podno Žirja

Onaj osjećaj, svima nam poznat, tjedan dana prije vikenda kad misliš ići na more počneš pratiti vremensku prognozu za taj dan, i kad sam sebi kažeš – to je to, perfektno vrime, idemo u akciju! , a do tog dana ima još ni manje ni više nego cijelih tjedan dana, a i sam znaš koliko su naše prognoze „točne“, kao i koliko puta si spremio sve stvari u brod pa si opet morao ostati doma jer nisu pogodili vrijeme … A vremenska prognoza i nije baš naj-naj, no, ne demoralizira se, ne misli se negativno, nego se misli samo na najbolje jer nisam puna 3 mjeseca išao u nikakav ribolov i poludio sam više od svega!

Napisao Denis Samohod, fotografije arhiva autora

Kako se približava taj dan, sve češće pratim prognozu, iako se ništa ne mijenja, pregledavam svu opremu, kupujem udice koje treba zamijeniti, oštre se ostale udice, ponovo se vezuju FG čvorovi na opremi za panulu, kao i na opremi za light jigging (jer 3 mjeseca nisu vidjeli mora)…rade se novi pijoci za olovo čuvare, rade se novi predvezi za panulu i inchiku, na predvezu za loviti lignje se vezuju novi dropper loop čvorovi sa kopčicama, spajaju se nove suknjice sa olovima od inchikua prema procjeni kakvo će vrijeme biti taj vikend, čak sam i upaljač napunio sa novim plinom! 2 – 3 dana prije zamišljenog polaska u ribolov „obavljam shopping“, kupujem paštete i mesni doručak, jer je to na brodu nezaobilazna oprema u pogledu hrane, petnaestak boca piva, bocu žeste, nešto sitno sokova, a doma sam iskalao pancetu i sir, jer kako ćeš uhvatiti ribu bez pancete na brodu? Večer prije se sve stvari trpaju u autu, pa shvatim da jedva imam mjesta u autu više ni za staviti vreću za spavanje…pada i dogovor sa prijateljem oko točne ure kada ćemo krenuti, a to je oko podne. Jutro – dan D! 8 i po ujutro – zovem prijatelja di je, jeli živ, jeli spreman, provjeravam dali je ukrcao vodu i led, zaleđene dvije lignje, i potvrđujemo dogovor u podne. I ništa, sjedim za stolom, pijem kafu, djeca ruše kuću oko mene, žena ispituje kao i svaki put nešto tipa – kad ćeš se vratiti“, a odgovor je uvijek isti, pa nisam još ni krenuo, kako mogu znati kada ću se vratiti! Vrtim po Facebooku, gledam – tko je koga, kad, kako i zašto, pa i s čim … Jednostavno rečeno, vikend rutina! Ali, jedna stvar mi uopće ne pada mi na pamet, a to je provjeriti vremensku prognozu, jer znam da je dogovor za pokret tek u podne, pa čemu je provjeravati uopće… I ugasim Internet na mobitelu, i okrenem se prema suncu – i kao uživam u pogledu i ljepoti – i vidim nema vjetra skoro ni malo vani! U tren oka sam uzeo mobitel i provjerio vrijeme na Žirju, Hrbošnjaku i Zlarinu, i zovem prijatelja i pitam ga da što ne bi krenuli odmah, jer je vrijeme baš odlično! Već kroz pola sata sam se nacrtao kod njega na brodu i prebacili smo moje štape, opremu i sve ostalo za tren, i isplovili smo kroz desetak min… Kako on ima Nautiku 650 K s Yamahom od 115 konja, dok je on vozio do prvog zadiva, ja sam jedva stigao složiti svoj Okuma Eclipz 50 – 100g štap i rolu Daiwa Saltist 4000, i njegov Jigging Master Saber Blue 60 – 150g štap i rolu Daiwa BG 4000, te spojiti prve kombinacije inchikua koje bi mogle „raditi“ s obzirom na vremenske uvjete vani, a bilo je lijepo i sunčano na laganom burinu … Namještam i kočnice na rolama s obzirom ja moju Gosen Jigging braid 8x upredenicu od 30 lb te njegovu Daiwa J-braid x8 od 29 lb, za slučaj da udari komad prave ribe. Stižemo na poziciju, potapamo inchikue, i radimo par prolaza, sve „u ništa“…odmah se premještamo na drugu, na kojoj isto u 3 – 4 prolaza smo uhvatili samo 2 – 3 arbuna, koja smo nabili nogom natrag u more jer su bili premali! Kažem Mati neka vozi na jednu poziciju, koja je malo dalje i koja uvijek daje nekakve škrpine, a ja mijenjam inchikue, i stavljam svoje, „home made“ inchikue od 170 g sa rozo-bijelim i plavo-rozim suknjicama. Po dolasku, u 2 – 3 prolaza opet ništa. Već me muka hvata, a vani je vrijeme idealno da skoči kakva neman izdubina! Kažem mu da idemo mi ispod Žirja, jer izgleda da se nećemo baš tu usrećiti …i dok vozimo, cijelo vrijeme pratim sonder i ugledam mali zadiv koji se diže sa okolnih 92 – 93 m na 87 – 88 m i opet spušta na 91 – 92 m i kažem Mati  fermaj, tu je neki mali zadiv!  Odmah je bilo ono „Full stop!“, pa ja preuzimam kormilo te sondiram zadiv u 3-4 prolaza i zaključujem da je to zapravo samo vrh nekog malog „poluotoka“ od okolne mele, ali OK, probati ćemo pa što bude… Namještam nas tako da brod prođe točno po vrhu tog „poluotoka“, i kažem Mati „Spuštaj“! Kad je inchiku krenuo dolje, pomislim da mi nešto fali, i otvorim jaceru i izvadim sebi pivu! Naravno da je piva bila okidač, kao i obično, svega pozitivnoga na brodu!! Moj inchiku nije ni taknuo dno, a odmah mi se „objesilo“ nešto, i u pumpanju, po vrhu svog Eclipza, sam shvatio da je ili škrpina ili kovač! U drilu, možda 30-ak metara od broda se riba samo otkačila…što ćeš sad, što je tu je, ajmo u novi prolaz po istome…

Prvi crvendač

Prvi crvendač

Kažem Mati da mi dade svoj komplet, jer je njegov Saber Blue štap deklaracije od 60 – 150 g puno, puno „mekaniji“ od mog Eclipza koji je deklariran kao 50 – 100 g, jer želim  isprobati malo i rad mekanijih štapova da vidim kako mi leže mekši štapovi, kao i griz ribe na takvom štapu…a inače sam pobornik malo tvrđih štapova za jigging, poput Eclipza, sa kojim puno lakše „slomim“ ribu nego sa mekanijim štapom. Dok je inchiku tonuo, pivu sam eksao, i bio spreman za akciju! Kad je pao inchiku na dno, osjetio sam da je još u mulju, jer se inchiku „lijepio“ za dno pri svakom podizanju. Odmah po dolasku na kamenito dno, nisam ni 2 put podignuo inchiku od dna, odmah mi je udarila riba, i krenula u full laganu kontru, a Saber Blue štap se poprilično lijepo savio, i krenuo sam sa drilanjem i odmah nakon par metara sam imao osjećaj kao da dižem kamen sa dna, bez ikakvog trzanja, ili sa vrlo malim i kratkim trzanjima ribe. Izašla je lijepa škrpina od 1,2 kg koju sam odmah bacio u bazen za živu ješku na hlađenje, i koja je odmah podigla raspoloženje na brodu… Dok je Mate digao svoj pribor da možemo ići u još jedan prolaz, ja sam „pronašao“ još jednu pivu u jaceri! Kako se malo ozbiljnija bura digla u zadnjih pola sata, rekao sam Mati da nema više smisla jigati jer nas nosi prebrzo i da ćemo napraviti još maksimalno 2 prolaza i idemo podno Žirja u neku zavjetrinu na lignje. Vratio sam njemu njegov štap, i u sljedećem prolazu sam imao griz ribe, ali se nije dobro zakačila jer sam zakasnio sa kontrom, i krenuo sam dizati inchiku da vidim što se dogodilo. Za to vrijeme mi Mate signalizira da ima nešto na štapu, ali da se ne mrda previše i da ima osjećaj kao da izvlači kamen sa dna, na što mu ja kažem da samo pomalo izvlači da je to škrpina. Tako je i bilo, škrpina od devedesetak deka je lagano sletjela u špurtil te smo je spremili u bazen da odmara i odlučili odmah krenuti prema Žirju jer se više nije dalo uopće „raditi“ od vjetra. Markirao sam zadiv na svojoj navigaciji, uzeo dvije pive iz jacere i krenuli smo prema Žirju… Dok je on vozio, ja sam po karti razbijao glavu na koju poziciju ćemo loviti lignje jer je bilo tek 14.30h, pa ih treba tražiti u dubljemu! Došli smo na poziciju, koja nije baš na jakom udaru bure, i spuštali sisteme sa tankim upredenicama da što lakše „reže“ more jer nas je svejedno brzo nosilo. Krenule su i prve lignje sa 50 – 55m, a sumrak ni blizu… Kako se primicala noć, premještali smo se sve pliće i pliće, i na kraju smo lovili na svega 11 – 12 m… Kad je full pala noć, u bazenu smo imali desetak živahnih liganja, idealne veličine za ujutro potegnuti panulu.

Krenuli smo se vezati i večerati te uz par piva i čašicu razgovora, te pregleda vremenske prognoze za ujutro, dogovorili se gdje ćemo ujutro panulavati jer po svemu sudeći bilo je vrlo izgledno da bura neće molati nikako i biti ćemo prisiljeni panulati uz sami kraj Žirja, u što većem zaklonu od vjetra, a to meni nikako nije odgovaralo jer nisam nikad panulavao baš po samom Žirju. Dogovor je bio i da ćemo se dignuti oko 2-3 sata ujutro i ići probati na noćni inchiku da prevarimo koju lijepu tabinju ili mola za lešaduru … Kad je zazvonio prvi alarm, oko 2 sata ujutro, samo sam ga ugasio, i okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati jer sam shvatio da vani puše vjetar slične jačine kao i kad smo išli spavati, te da nam nema smisla ići probavati bilo što loviti jer će brod previše nositi. Ali zato, kad je zazvonilo u 4 ure, u tren oka se već kava kuhala! Hehehe… Dok se kuhala kava, provjeravam lignje, koje su se poprilično sprijateljile sa one dvije škrpine i plesale kolo sa njima! Nakon što smo popili kafu i svaki po 2-3 gutljaja domaće rakije koja srce para popola, zaputili smo se na poziciju koja mi se činila dobra za kasnije panulavati, a za sad ćemo probati koju tabinju uloviti na njoj. Odmah smo vidjeli da se vjetar nije niti malo smirio, te da ćemo se lijepo izmučiti dok budemo ispravljali brod sa pomoćnom pentom dok budemo panulali. Pošto nismo ništa doručkovali, piva mi je došla kao naručena da mi popuni prazninu u želucu. Po dolasku na poziciju, vidim da radi vjetra nema smisla ići predaleko od kraja te nas dižem na 20 m dubine i odmah bacamo inchikue u more, te u prva dva puštanja niz kurenat sam shvatio da nema smisla ići dublje od 50 – 55 m dubine jer nas na toj daljini od otoka počinje prebrzo nositi vjetar i kurenat… Na prvoj poziciji nismo uhvatili ništa ni nakon 4 – 5 prolazaka, te se upućujemo na drugu poziciju koja skroz blago pada i po dolasku odmah hvatamo 2 – 3 arbuna te kužim da smo na pijesku i da treba ići na kamen za uhvatiti tabinju. Idemo na treću poziciju, koja je poprilično strma, i u par prolaza na njoj hvatamo škrpinu od sedamdesetak deka i ništa više, što me jako začudilo …

Oba, oba su pala …

Po dolasku na zadnju poziciju, kažem Mati da on lovi na inchiku dok ja spremim štape i predveze za panulu, i taman dok sam nadio dvije lignje i spremio ih natrag u bazen, poprilično se razdanilo i taman je sunce izašlo i već smo hitno letjeli na poziciju na kojoj sam mislio panulavati. Kad smo došli, spuštamo pomoćnu pentu i bacamo svaki svoju lignju u razmaku od 50-ak metara, namještam kočnice na oba dvije role jer su oba dva sistema moja, pa ih poznam „u dušu“, te panulajemo tako cik-cak pretražujući dubine od 45 do 70 metara. Nakon sat i pol borbe sa vjetrom i kurentom, oko 8:45 na 44 metra dubine, primjećujem da se na mom vrhu štapa nešto događa i da nešto „pipa lignju“ te brzo otvaram rolu i otpuštam 8-9 metara upredenice da slobodno izlazi iz špul, a u međuvremenu vadim rolu iz nosača štapa i spremam se na kontru. I spreman, baš po školski sve, zaklapam rolu i pratim vrh štapa hoće li se samo jedan jedini centimetar pomaknuti! Kad sam vidio da se vrh pomakao, i da je riba na štapu, kontriram iz sve snage, te okrećem brod „na vanka“, dalje od otoka, i lagano pumpam štapom i drilam ribu … Odmah sam shvatio da je riječ o velikom zubatcu težine cirka 6 – 8 kila! Nakon što sam ga odlijepio od dna i izdrilao nekih pedesetak metara, dogodio nam se strašan peh, pomoćni motor je ispao iz svog nosača na spojleru, a kako je bio osiguran konopom, sva sreća, nije pao u more, nego je doslovce legao na spojler, a ja sam ga i dalje držao za ručku gasa u strahu da će pasti u more a on je radio „uprazno“, ali, brzo smo se snašli, i ugasili motor i Mate ga je „preuzeo“, ali, u tih 15-20 sekunda riba je nesmetano plivala bez da je upredenica bila zategnuta, i kad sam je nastavio dizati, nakon nekih 15-ak metara, riba se jednostavno otkačila… Naravno da sam odmah bio ljut ka pas, i od muke je jadna piva platila glavom da se smirim, dok je Mate namještao pomoćnu pentu… Odmah sam nadio dvije nove lignje i krenuo na „mjesto zločina“ da prođemo opet po istom prolazu i probamo prevariti još kojeg bližeg rođaka od ovog zubatca. Ali, više nismo bili te sreće, jer su kasnije „radili“ samo kantari i izmasakrirali nam 5-6 liganja pa smo odlučili da više nema smisla panulavati, nego da ćemo ići ručati jer je već bilo oko 11.30 sati te da ćemo probati malo inchikariti uz sami kraj jer su zvali smirenje bure tek oko 14 sati pa nismo mogli ići na moje neke pozicije. Tako je i bilo, poslije ručka smo popili i kavu, te dok smo sjedili i pili pivu, spustim inchiku nek u driftu „sam lovi“ i pokuša nešto uhvatiti na 2 – 4 m od dna…i stvarno, zakačio se jedan arbun od 35 deka, te smo oba dva bacili svoje sisteme, ali smo bezuspješno pokušavali uhvatiti još kojeg takvog primjerka! Ni na sljedećoj poziciji se nismo baš pretjerano usrećili osim par arbuna i nekoliko kanjaca. Oko 13.00 sati kažem Mati – hoćemo li probati izaći vani, na jednu moju pravu poziciju? – na što se Mate odmah složio, iako se vjetar nije smanjio niti malo… Po dolasku na poziciju, oko 13.30 sati, odmah smo spustili inchikue, ali kako nas je prebrzo nosilo, oba dva smo zadili i izgubili obojica po inchiku! Na to sam Matu zamolio da on bude „na motoru“, a da ću samo ja loviti, i to sa njegovim štapom, jer mi se poprilično svidio njegov mekši štap. Dao sam mu upute, da nas okrene u vjetar i lagano, na minimumu, vozi prema naprijed, a da ću ja diktirati brzinu s obzirom na položaj inchikua u moru. Tako je i bilo, on me doslovce držao na mjestu, a ja sam odmah dok je inchiku taknuo dno, lijepo isprezentirao inchiku sa štapom, i odmah sam imao griz zubaca krunaša od 2 kg! Naravno da je za to trebalo odmah pivu otvoriti i ponoviti prolaz, s time da se ovaj put zubatac zaletio u propadanju inchikua do dna, na nekih desetak metara od dna. Isto je bio lijepi komad, oko 2,5 kg. Primijetili smo i da je bura bila u opadanju, točno kako su i najavili, oko 14 sati te sam rekao Mati da ide naprijed na provu i da baci i on svoj sistem. Sljedeća 2 prolaska smo imali samo grizeve kanjaca, a treći prolaz je Mate dobio griz zubaca, koji je za tren oka bio na brodu! U sljedeća 2 – 3 prolaza više nismo imali griz, pa sam predložio Mati da se premjestimo 3 milje dalje na još jednu jako zahvalnu poziciju. Po dolasku na taj mali zadiv, dok sam ga presondirao, vidio sam ribu da je smještena samo sa sjevero-istočne strane, ali sam ipak želio provući inchikue po samom vrhu tog malog braka, koji je usred ničega osim mulja na sve 4 strane oko njega. Prolaz po vrhu nije dao ništa ni meni ni Mati, pa sam odlučio odmah proći po sjevero-istočnoj strani gdje sam na sonderu prije uočio ribu. Prilikom namještanja, odnijelo me zapravo na jugo-zapadnu stranu tog braka, i naravno da nam inchikue nije niti pogledalo, a kamoli da smo imali griz. Treći prolaz namjestio sam nas idealno, taman da prođemo po toj strani gdje je riba, s time da sam nas odveo malo dalje od braka, na mulj, da inchikui sami lagano dodu do braka. Uz pravilnu prezentaciju, taj prolaz smo imali double strike i oba dva smo digli svaki svog zubaca u brod. Nadao sam se da ću uspjeti  uhvatiti kojeg kovača, jer mi je ta pozicija znala dati lijepog kovača. U sljedeća 4 prolaza smo izvukli još 2 zubaca, škrpinu, par lijepih arbuna i nekoliko kanjaca, te naravno, po par piva svaki …Oko 15.30 sati se počela opet dizati bura, a i nestalo nam je više piva, pa smo oko 15.45 sati  zaključili da je vrijeme za polazak kući. Na kraju smo, u jedan i pol dan uhvatili 8 zubataca krunaša, 4 škrpine te kantu od Jupola sitnije ribe za lešavati i frigati. Ali jako je zanimljivo da smo u svega 2 sata ubili krunaše, a cijelo to jutro ništa osim izgubljenog griza velikog zubaca te zamalo izgubljenog pomoćnog motora …Full zanimljiv vikend na moru…a uostalom, kao i svaki drugi kad si na moru!! Hehehe